Korak od sna

Nije greška, nego su mi gadovi iz Bnet-a uzeli Boomerang i stavili neko sranje mjesto njega, a jedino što je vrijedno praćenja je Spužva Bob Skockani (srp. Vuk Jeremić), a njegov pohlepni šef Kliještić govori neki čudnim kvazivlaškim dijalektom i zove Spužvu, diječkom. A meni se to toliko sviđa, da sad ljude zovem diječko, bez obzira na spol. Meni je politika neopisivo draga, većina bloga zadnjih devet godina je bila političke teme. Ali kako dođoše nereformirane maloumne komunjare na vlast, pisati o politici je izgubilo svaki smisao, jer politika je trenutno samo uništavanje. SDP i HNS ne znaju, ne žele i ne mogu uspješno voditi državu. Pa sam shvatio da se samo bavim vječnim temama, dakle duhovnom sferom. Tu se ne može puno pogriješiti, tj. ne pogriješiti u smislu teme, jer čovjek je valjda jedini živinče koje teži nečemu višemu. Cucak ziher nema percepciju vječnosti. Dobro, nemaju ni svi ljudi.

Pitanje iz naslova postavljam sam sebi. Jer sam nekako kao brod zapeo u ledu. Ništ me pretjerano ne zanima, ništ mi se pretjerano neda. Posla nema, perspektiva nuli, većina prijatelja mi u istom stanju i psihički pate jače od mene. Ako se pitate zašto toliko ne podnosim Zoku Preponaša i njegovu šumsku bandu, onda je zato što mi mili ljudi smrde godinama bez posla (jeb'ga, ne mogu svi FER i medicinu završit) i što se ovoj vlasti jebe za meni drage ljude. Dok je bio Sanader, bilo je posla. Točka. Krao je, ali bilo je posla. I pristanem na Sanadera da se vrati odmah. Jer svi Hrvati kradu. Valjda osim mene, još desetine sličnih naivaca i nekolicine časnih sestara. Sanader je krao samo malo više. I probahatio se i napravio najveću grešku, pokazao da ima. A onda je krenuo hrvatski jal. Uopće nije bio problem što je krao, nego što je pretjerao u krađi i još pokazivao to. There, I've said it. Svi znamo da je tako.

Što sad napraviti? Koje postoje opcije?

A) samostan
Najviše žalim u životu što nikad neću otići u samostan. Zapravo samo su dva reda na pameti mi. Hrvatski dominikanci i bosanski franjevci. Sve ostalo isključeno. Nekada davno sam mislio da hoću familiju. Kako sam nezaposlen, shvatio sam da je meni uzaludno imati djecu. Jer imam jezičinu i vrlo vjerojatno ću u životu češće biti bez posla, nego zaposlen. Ne mogu reći da sam imao loše djetinjstvo, čak i s obzirom na rat. Ali rijetko kad sam dobio što sam htio, jer nije bilo para. I priznajem, dijete u meni je frustrirano i dalje zbog toga. Možda je sebično, ali neću da baš moje dijete u razredu ima najlošiju odjeću, neću da moje dijete ima najlošije tenisice, neću da moje dijete ima najmanje para. Bila je jedna cura u mome razredu u osnovki koja je bila točno takva i svi su, osim mene (jeb'ga, što sad kada je istina), krvavo podjebavali zbog siromaštva. Daleko prije ovakvog današnjeg kapitalizma. Muški i ženski. Ja nisam podjebavao, ali da sam baš ušao u fight sa svima, nisam, jednostavno ne možeš protiv mase. Kako je činjenica da ću cijeli život biti u besparici, neću to svom djetetu priuštiti. Jednostavno neću

Problem je moja biografija. Ja sam svašta nešto radio u životu. I završio svašta nešto, ne baš po volji majke RKC-a. Nisam da sam baš od discipline. I kronično se bojim da završim u nekoj zapizdini. Iskreno, nemrem ja to. Nemrem sedmorim bakicama tumačit Pavla iz Tarza. Previše toga znam, a to je, tragikomično, velikim minus u očima vjerskih zajednica. Najbolje biti poluobrazovani tutlek, onda prosperiraš do mile volje. Kako mi je žao.

b) HDZ
Sad su redovni čitatelji ili pali sa stolca, ili umrli od smijeha. Računajući da godinama pišem protiv HDZ-a, Karamarko mi nije mio. Političkog iskustva, stvarno imam. Nisam više naivni student. VSS jesam. Kajkavec sam, a kajkavaca kronično fali u zagrebačkom HDZ-u. Činjenica je da HDZ dolazi na vlast, prije ili kasnije, jer bi Zoka i njegovi rudnik zlata nekako uspjeli upropastit, a Zokin talent da se zamjeri i Bogu i vragu, nenadjebiv je. Kažem, posjedujem specifična znanja, a u HDZ-u je uvijek bilo nekakve zdravoseljačke pameti (koje nikad nije bilo i nikad neće biti u SDP-u), pa bi me valjda iskoristili. S obzirom na iskustvo u HSP-u, shvatih da u stranci apsolutno ne treba imati svoje mišljenje. Sad sam dovoljno star i dovoljno nezaposlen da sam u stanju sat vremena i više isključiti mozak i biti dobar stranački vojnik, kako bih mi mater stranka dala zaposlenje. U stanju sam raditi sve i sva. Od biti vozač, pa do bacat letke uokolo.

c) emigracija
Moj blesavi otac je pohitao van kada je Drug Tito, majka i otac većini SDP-ovaca otvorio granice jer nezaposlenost bila ubitačno velika (u komunizmu, nezaposlenost, ma vidi ti to). Tj. moj stari je pohitao van jer se zaželio Zapada, tj. moje viđenje da se zaželio liberalnih zapadnih žena. Kako Njemačku moj blesavi otac mrzi iz dna duše, jer je njegov tata i moj djed jedan od prvih zatvorenih viših dužnosnika HSS-a u NDH i jedan od najdužih zatvorenika u istoj, odlučio se genije za Švedsku. Gdje je, kao nedovršeni student, vozikao kamiončinu s kojom je uspio doživit totalku, tako da su ga krpali Švedi nekoliko dana. Da je istu stvar doživio u relativno friško preimenovanoj SFRJ, sad bi bio na Mirogoju i ja ovo ne bih pisao. Pa se onda, skrpan vratio doma, taman da proljećari i doživi novi fijasko, te malo išao stopama svoga oca, moga djeda 1972. Tako da emigracija u familiji budi neke loše asocijacije. Čak sam spreman otići van, ali neću kao krele vozit kamion, nego bih htio raditi u struci, jer sam u svome području stvarno dobar. Ali komplicirano je to. A oni koji su mi mogli pisati preporuke, su poumirali od srčanih udara. Te još neke komplicirane stvari, koje nisu za ovaj blog.

Da, bojim se emigracije. Sasvim iskreno.

d) idealna situacija
Idealna situacija da mi padne neke pare s neba, pa odem u Kanadu upisati doktorat iz povijesti. Jer Kanada nije prevruća, meni hladnoća ne smeta, British Columbia, Sodoma i Gomora Kanade bi se čini baš dobrim mjestom. Svi su napušeni, pijani i seksualno raskalašeni, a da pritom nisu jalni i babasti o tome. Gdje ćeš bolje u mojim godinama.

e) realna situacija
Jedne večeri se napijem, greškom legnem na prugu i vlak me zgazi. Jedino mi žao vlakovođe. Ali nema više Zoke, nema više HZZ-a, nema više ustaša i partizana, nema više tužnih prijatelja koje ne mogu utješit, nema više ženskih koje ne vjeruju u ništ osim u pun novčanik, nema više priča "kad sam ja bio mlad", nema više natječaja za posao, nema više ničega. Jedino što ću se s Bogom posvađat oko svega, pa će me osuditi na pakao. Što znači, da ću se jednostavno vratit u Hrvatsku i umjesto da legnem na tračnice, legnut ću pored tračnica.
I muka će se nastaviti.

Diječko moj.

Pero Panonski

Ne vjerujem u progres. Progres je bio nova vjera Europe, nešto što su skuhali prosvjetitelji u svojim masonskim ložama, pa su mislili da mogu ljude zaluditi progresom, umjesto kršćanskom nadom vječnoga života. Kada otrgnuto dijete prosvjetiteljstva, Marx, zove religiju opijumom za mase, nije toliko daleko. Ono što se mora znati, da u ono doba opijum je bio najskuplja i najfinija droga. Uostalom, Marx je pokrao Aristotela i kršćanstvo. Zapravo, to ne treba čuditi. Rastao je na sjeveru Njemačke gdje su Kanta ustoličili kao božanstvo, rastao je na luteranskim područjima gdje je solidarnost utkana u vjeru (od svake fele protestantizma, jedino sljedbenici Luthera poznaju solidarnost, svi ostali su totalna suprotnost), Marx je naivno povjerovao prosvjetiteljstvu i mislio da se raj zemaljski može vratiti. Nakon što smo 20. stoljeće vidjeli kamo prosvjetiteljstvo vodi (postoje samo dva puta, prvi je komunizam, drugi je nacifašizam), shvatiše ljudi da nema progresa. Da je to iluzija. Činjenica je da kršćanstvo je u krizi već 5 stoljeća, ali prvi put u 21. stoljeću, možemo reći da Europa je poganska. Kada je Njemačka bila ujedinjena, luteranski biskupi sa Zapada su se zgrozili. DDR, uz Češku, ima čisto ateizirano stanovništvo. Već 20 godina njemački luterani nemaju pojma kako opet pokrstiti Istok Njemačke. Berlin je oduvijek je bio čista dekadencija, a ako vam je to finih perverzija, Berlin je vaš grad. Nemojte misliti da osuđujem Berlin. Kao što se ne zna što s bivšim DDR-om u duhovnom smislu, tako nitko živ ne zna što s Europom po tom istom pitanju.

Kršćanska nada je zapravo umrla u Prvom svjetskom ratu. Europa se nikad nije oporavila od njega. Drugi svjetski rat je nešto kao produžeci Prvoga. Samo su ovaj put najviše nastradali Židovi. Koji su doduše, ako se mene pita prvaci ateizma. Neka se ne ljute, čak ih shvaćam, ali kršćanstvo gaji tu neku idealiziranu sliku židovstva. To židovstvo je odavno umrlo. Slično kako Vatikan misli da je pravoslavlje duboko produhovljeno. Tri monaha možda jesu, a i to je upitno. Inače, ja koji se kunem na Zapad, ja koji sebe vidim kao Zapadnjaka, ja kojem su Amerika i Engleska srcu prirasle, ja koji se divim Francuskoj i njezinoj kulturi, ja ovakav, vrlo jako volim Bizant. Pa kad krele Zoka Preponaš spominje Bizant kao nešto negativno, a još tome je pravnik, a rimsko pravo je de facto bizantsko pravo, onda se čovjek pita, pa dobro na čemu je ta beskorisna budaletina. Kada je pao Carigrad 1453., de facto je umrlo jedno plućno krilo Europe. Pravoslavci nam to ne mogu oprostiti nikako i ja to shvaćam i prihvaćam. Kada je Aja Sofija pretvorena u džamiju, kao da je netko zabacio kolac u srce Europe. Hoćeš-nećeš Europa može biti samo kršćanska. Kada Europa zanemari svoje kršćanstvo, bilo ono katoličko, bilo ono pravoslavno, bilo ono protestantsko, onda jednostavno sve odilazi kvragu.

S druge strane, potomci osvajača Carigrada se bune što se tursko društvo islamizira. Europi treba kristijanizacija, ali ne u obliku kakav je islamizacija. Kršćanstvo ima taj neki unutarnji poriv da se buni protiv vlastitog svećenstva. Što je sasvim dobro. Već pavlovski krug, dakle od samih začetaka, postavlja pred crkvene službenike visoke standarde. Uostalom, narod Božji je taj koji treba kontrolirati svećenstvo. Dakle, nisam ja za klerikalizaciju, nego sam za vraćanje nade. Ako uzmemo da su temeljne kršćanske vrednote redom vjera, ufanje/nada, ljubav i sloboda, koji to model može nadvladati ovaj kršćanski?

Jer Europa ne vjeruje u više ništa. Europska unija je de facto privatna prćija eurobirokrata iz svih zemalja, većinom ljevičarski usmjerenih, koji valjda ne vole ni svoje roditelje, ni svoje partnere, čak ni svoje ljubimce. U što to Europa vjeruje? Progres je mrtav. Socijalna država izumire. Europljani se mrze, kao što su oduvijek mrzili, ni kršćanstvo nije tu puno pomoglo, ali barem ih tjeralo da se međusobno podnose. Tko ima nade u ovakvoj Europi? Uništavaju se obrti, uništava se mali čovjek, tako da bi nekolicina tajkunske gamadi u svojim ogavnim trgovačkim centrima prodavala jeftinu kinesku roba koja traje kao slava Rafaela Dropulića. Ljubav? Kakva ljubav? Glavno je uništiti obitelj kao temelj nekakve stabilnosti. Ne mogu dvije lezbijke koje se varaju danonoćno biti zamjena čak i za najgoru disfunkcionalnu hetero-obitelj ili bilo kakvog najsiromašnijeg samohranog roditelja sa svojim djetetom ili djecom. Svatko sa svakim, otvoreni brakovi, lojalnost nepoznata. Prijateljstvo umrlo. Gdje je tu ljubav? Sloboda? Koja sloboda? Isus Krist je prvi slobodni čovjek na svijetu. Bogočovjek koji visi na križu. Sloboda je da čovjek stvara. Tko može stvarati?

Stvarati? Recite mi troje mladih poznatih slikara rođenih u osamdesetima i devedesetima. Recite mi troje poznatih mladih kipara. Recite mi mlade pjesnike rođene u osamdesetima i devedesetima koje cijela Hrvatska čita? Recite mi tri mlada novinarska imena za čiji perom luduje ova jadna zemlja? Istina, ADU se dobro drži. Mladih glumaca i režisera ima. Doduše, možda režiseri nisu toliko poznati, ali rade. Ali ALU, FFZG, FPZG, Studiji, ma čak i neakademski sektor, nije diploma nikakva garancija inspiracije, ničega nema. Recite mi gdje su te mlade žene i mladih muškarci? Ima nekih imena za uski krug kulturnjaka, ali nema nikoga za kojeg cijela zemlja zna. Ovo je duhovna pustoš. Ovako nije ni bilo između 1453. i 1593. Ovako nije bilo nikada. Hrvatska je još gora od Europe. Dobili smo državu, a onda je psihopati kao Zoka, kao Linić, kao Jovanović, vode u sigurnu propast.

Gdje je vjera?
Gdje je nada?
Gdje je ljubav?
Gdje je sloboda?

Zajebali smo mi kršćani poprilično. Ako ima pakla, nije da je toliko pun ateista, koliko je pun loših i kvazikršćana. Dopustili smo da tijekom povijesti različiti smradovi stave kapital ispred solidarnosti, da stave pohlepu ispred vjere, da stave progres ispred nade, da stave perverzni ratio ispred ljubavi, da stave bolest ispred slobode.

Ali, ako je koja religija, religija novih početaka,
ako je koja religija, religija apsolutnog loma sa starim,
onda je to zasigurno kršćanstvo.
Evo, činim nešto novo;
već nastaje. Zar ne opažate? (Iz 43,19)

Pero Panonski

Još i danas žive ljudi koji su uvjereni da je Isus izmišljotina. Uvijek kažem takvim samo jednu stvar, neka mi navedu ime jednog tišljara iz prvog stoljeća. Do sada, redovno, nitko mi nije dao ime takve osobe. Kršćanstvo je, kako kaže apostol Pavao, ludost.

Postoji ta neka new-age slika Isusa kao blagonaklonog šonje, napušene lijenčine koji eto je grlio drveće i svima sve tolerirao. Valjda pojedinim ljevičarima paše to, ali Isus, u ovom ljudskom vijeku je bio primarno prgavi židovski nacionalist, doduše širokog srca za svu sirotinju i za one na rubu, ali na rubu židovskog društva. Istina, Isus je blagi pastir, prkosio je društvenim normama, pa tako, primjerice bez pardona razgovara sa ženama, bilo je da riječ o prostitutki, bilo da je riječ o Samarićanki koja "živi u grijehu", bilo da podučava Mariju, sestru Lazarovu i Martinu, bilo da sa sobom u pratnji ima jednu neudanu Mariju Magdalenu ili da razgovara sa Sirofeničankom. Sirofeničanka je zanimljiva (Mk 7, 24–30; Mt 15, 21–28), jer kod Mateja Isus onako pravo nacionalistički kaže: Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova, doduše ipak joj izliječi kći.

Ako na Isusa gledamo kao na židovskog reformatora koji tumači SZ/Tanak prilično suvereno, onda vidimo jednu zanimljivu stvar. Isus olabavljava stare načine, u svemu osim u jednom, u pitanju braka. Dok je kod Židova rastava braka (možda točnije kazano muževo otpuštanje žene) nešto sasvim normalno i očekivano, pa čak i za svetog Pavla rastava je nešto postojeće, Isus zaoštrava bračne odnose i muškarac ne može za njega otpustiti ženu (Mk 10, 1–12), iako primjerice kod Mateja (19, 1–12) dopušta se rastava zbog preljuba, a Matej je "židovsko Evanđelje", pa se ne treba čuditi. Osoba koja nastrada zbog braka i bračnih pitanja je Ivan Krstitelj. Po Luki, Isusov bratić. Po Novom zavjetu, zamjerio se lokalnom vladaru Herodu Antipi, jer ga je dnevno pilio zbog braka sa svojom rođakinjom, ali ujedno i bratovom ženom. Što ovom baš nije najbolje leglo.

Kršćanstvo je od židovstva baštinilo taj jedan specifičan odnos spram familije. Od prvih dužnosnika Crkve očekivalo se da budu monogamni i stabilnim brakovima. Pavao udara svom snagom po homoseksualnim vezama, među ostalim stvarima koje mu se ne sviđaju. S druge strane kako ja to znam reći, ako Pavao toliko predbacuju homoseksualne radnje svojoj publici u Korintu i u Rimu, to znači da je među prvim zajednicama bilo homoseksualnih i biseksualnih članova od kojih se očekivalo da se susprežu. Pavlova bračna teologija u kojoj dovodi žensko i muško u jednu ravan, u kojoj se muškarac mora obazirati na ženu je u prvom stoljeću zvučala kao šaka u oko tadašnjim običajima koji su na žene gledali na niže biće. Uostalom, grčki homoseksualizam izvire iz prezira spram žene, kada dežurne lezbe se pozivaju na staru Grčku, nemaju pojma kakvu glupost izvaljuju.

Pa kada se Mima Simić i Aca Stanković pozivaju na Isusa, onda bi bilo lijepo da malo više znaju o tome Isusu i grčko-rimskom društvu prvog stoljeća, o židovskim običajima i slično. Te malo više da znaju o kršćanstvu.

Na početku ovoga posta je film "Evađelje po Mateju" čuvenog talijanskog redatelja Piera Paola Pasolinija. Ujedno poprilično raskalašenog homoseksualca, uvjerenog ateista i komunista. Film je čeljade velikog, možda najvećeg pape Ivana XXIII. Meni, vrlo vjerojatno najdraži film o Isusu. Rađen kao pučki prikaz, bez profesionalaca, onako, pravo teološko iskustvo. Pasolini, za razliku od Mime i Ace je čitao Novi zavjet.

Ne budite tudumi, uzmite u ruke Novi zavjet i čitajte ga.
Tolle, lege! (Uzmi, čitaj!)

Pero Panonski

Mislim, ja sam miroljubiv čovjek. Ja sam stvarno napredovao u svakom pogledu što se tiče svoje tolerancije. Mislim, uvijek sam mogao razgovarati i družiti se sa svakim. To je stvar osobne prirodne. Nacionalist jesam. Za to je zaslužan rat. I tu nema puno. Jednostavno volim ovu zemlju više nego druge. Iako trenutno nemam previsoko mišljenje o vlastitim sunarodnjacima, tijekom povijesti uvijek se našlo genijalnih pojedinaca, koji su proistekli iz toga naroda. Teško je opisati nekome koji to tako ne doživljava. Nisam odgajan nacionalistički. Mislim da rijetko tko odgaja djecu da mu se govori da je Hrvat. Nakon 1971. u mojem domu su uglavnom teme nacionalne tematike bile negdje zabijene, kao što su knjige o Radiću, Starčeviću, nacionalne povijesti i slično bile zabijene u drugi red knjiga. Biblija nije bila na vidljivom mjestu. Hrvati su paranoičan narod. Da komunizam nije vrijedio i valjao svjedoči ta blesava činjenica da se literatura skrivala. Da je upala Udba, svakako bi je našla. Ali taj strah od očitovanja. Kao da su Starčević i Radić ikome ikada nanijeli zla. Prvi opčinjen institucionalnom borbom, drugi opčinjen pacifizmom.

Kažu da se sakupilo preko 700 000 potpisa. Ajmo reći da se možda netko potpisao duplo, možda netko stavio krive podatke, pa da bude onako strogi i svedemo broj na pol milijuna. Osmina stanovništva. Iziritirana bahatošću i prijezirom vlasti spram vlastitog naroda. Koji kažu, organizirat ćemo referendum, ali eto, mi to pravno ne moramo staviti u Ustav, ako prođe. Zdravstveni odgoj je pao zbog nepoštivanja procedure. Kakav prijezir bi osjećao Ante Starčević spram ove ekipe. Govorimo o čovjeku koji je bio posvađan s Crkvom, koji je bio računovođa zagrebačkih bordela, koji je živio pod mađaronskim krovom, koji je ljubovao s jednom zagrebačkom madam, dakle jedan liberalni čovjek, jedan čovjek širokih obzira, koliko bi prezirao ovu vlast jer ova vlast prezire a) hrvatskog čovjeka, b) proceduru i institucije c) prezire zdrav razum.

Znam dosta ljudi. Dijete sam starih roditelja, pa sam uronjen u dva svijeta, svoj i njihov. Oduvijek je bilo homo-populacije u Hrvatskoj. Još kako sam shvatio seksualnost, bio sam fasciniran činjenicom, da ih je dobar dio od stare gay ekipe u brakovima i da redovno imaju djecu. Ovi desno orijentirani te gay katolici, oni su uglavnom se nikad nisu ženili. Ludo odzvanjava kada se nekoga okruni kao "onaj peder i ustaša". Što sam čuo više puta. Ali od ove mlade ekipe, u mome svijetu, nikada nisam čuo izljev ljubavi spram vlastite zemlje ili vlastitog naroda. Narod ne moraš voljeti, ali voli zemlju, voli državu, kakva je takva, tvoja je. Ja se cijeli život, kako nekakav Hrvat, katolik, heteroseksualac svađam s cijelim svijetom i platio sam masnu cijenu za svoj osobnost i neki vlastiti izražaj, ali nikada nisam prestao voljeti ovu zemlju.

Jučer me je birokracija prešetavala. Na prokletoj i beskorisnoj burzi totalno bez potrebe, pa malo po općini za drugu stvar, pa sam danas dobio temperaturu od toga svega, pa sam preskočio rundu, pa ću na višu instancu ići u petak. Stvarno ne razumijem kako me može birokracija toliko zajebavat, kada sam nezaposlen, imam kikiriki prihode, ali vidjet ćemo što kažu ovi na Ministarstvu financija. Iskreno, kad su me prešetavali, samo mi je bila jedna stvar na pameti, moram emigrirati, ovo je prokleta zemlja. Koju ja unatoč tome, što nisam više ne znam što da napravim i kako da se pokrenem, ipak volim.

Sjedim u ponedjeljak na kratkoj pivici (sram me bilo, nezaposlen, a pije 0,3 pivu, mjesto da gradim prugu Brčko-Banovići ili da volontiram u Domu za nezbrinute SDP-ovce) i govorim nezaposlenim prijateljima tko je zaposlen i gdje je zaposlen. Svi su od reda zaposleni za državu. Bilo na redovnoj, bilo na 1600 kn crkavici. Jedna osoba radi za privatnu firmu. Koja je 80% radi za državu. Sve te ljevičarske platforme, sve te sanjejuras, svi ti skvičavci financirani su od države. Jedan prijatelj je odlučio otići u privatnike (naravno prodaja) i već je u minusu, iako je ludjak spretne ruke, pa mu držim fige da bude u tolerantnom minusu i da uspije. Ali, svi su nadoštuklani generalno na budžet. Ludilo, opće.

Presuda u Haagu? Neću o tome. Opet će Ameri malo vući, ako imaju neke koristi od toga. Rat s Muslimanima/Bošnjacima je možda od ponajvećih grešaka hrvatske povijesti. Ali svakako, nije samo naša krivica. Kvragu i rat.

Tužna, tužna je ovo zemlja. Ljudi se ne razumiju, rat i dalje nije gotov, birokracija svemoćna, gospodarstvo nemoćno, svi teže da se ubiju nekim opijatom, svi bi srkali budžet, nitko ne zna kamo i kuda i kako. Može li se izvući? Naravno da može. Samo se mora željeti izvući i imati pritom neki plan (Plan21 nije plan). Ovdje nitko nikada nema nikakav plan. Ako je život kao auto vožnja, onda je Hrvatska jedan veliki autobus u kojem vozač mijenja cd na radiju i ne drži volan, nego pušta autobus neka pleša na zavojitoj cesti dok putnici vrište od straha.

Bit će bolje.

Pero Panonski

Za razliku od malicioznog destruktivnog kretena koji se nalazi na čelu izvršne vlasti (ne mislim na Predsjednika Republike), Hrvatsku ne smatram slučajnom državom. Doduše smatram je katastrofalnom. Jer ovi izbori su pokazali jednu stvar, a to da Hrvati odbijaju koristiti krvlju izborena prava. Pravo na glas je izboreno krvlju. Svi oni naši jadnici, od male djece, preko staraca, civila, pa do žena i muškaraca u hrvatskim uniformama koji su poginuli u ratu izborili su vama pravo da idete glasati. Jer da je Hrvatsku 1991. pregazila JNA i da je bila uspostavljana srpska vojna uprava, još i danas bi neki pukovnik odabirao izvršnu vlast. Vrlo vjerojatno bi slični likovi bili u njoj kao što su danas, ali to nije važno.

Zagreb. Izbor između Milana Bandića, SDP-ovog i HDZ-ovog zajedničkog kandidata, te dr. Metle u Guzici, kandidata malicioznog destruktivnog kretena, mogao je biti lako presječen da se glasalo za Ferdeljija. Kao što sam ja glasao. Uspješan čovjek. Samo kako kaže ona stara poslovica, Hrvati opraštaju sve, samo uspjeh ne. Mogli smo se riješiti kumokracije, mogli smo se riješiti SDP-ovskog destruktivizma, ali vi lijeni kreteni, 55% vas ostalo je doma. Sram vas bilo. Ovako u drugi krug ide majstor obmane nasuprot čovjeku koji se ne zna nasmijati. Po svem sudeći, vrlo vjerojatno ću glasati za Bandića, jer dopustiti SDP-u da se dočepa gradonačelnikova mjesta značilo bi pristati na samoubojstvo grada. SDP je stranka destruktivnih namjera. Sve što taknu unište. Udruga nesposobnih, ali bolesno ambicioznih osoba. Grobari svega dobroga i lijepoga. Ubojice nerođene djece. Istina, poznajem i dobrih SDP-ovaca, ali kada se statistički pogleda, sve to urone u bazen zla, zlobe, zlonamjernosti, nesposobnosti i bolesne destruktivne ambicije.

S druge strane imamo HDZ. Imamo Karamarka. Stvarno opasnog čovjeka. Špijune i ljude iz sigurnosnih struktura se ne bi trebalo pustiti u politiku. Da se razumijemo, autor ovih redaka cijeni tajne službe. Tajna služba je jedna od najjačih oružja koje svaka država posjeduje u svojoj obrani. Tajna služba treba biti kvalitetna, natrpana s najobrazovanijem kadrom, treba znati kako trava diše, treba imati najpametnije glave u državi. Tada je jača od svakog topa, zrakoplova i tenka. Ali ujedno treba biti pod jakom civilnom kontrolom i uvijek u službi države i državljana, nikad protiv države i državljana. Karamarko funkcionira u špijunskoj paradigmi i ja se ga jednostavno bojim. Znam da nisam jedini. Mislim, od Zoke Preponaša gori ne može biti, ali može vrlo lagano doći do pristanka masa na deficit demokracije u odnosu na sigurnost. HDZ je postigao uspjeh, kako sam to pisao za europske izbore, unatoč Karamarku. Neka zamisle koliko bi glasova dobili da njega nema.

Posebno tužna priča je skupljanje potpisa za referendum. Koji je pokazao da je lezbogay populacija jednaka gamad kao i ostatak Hrvatske. Paljenje štandova, napadi na štandove, fizički napadi na volontore, svjedoči samo jedno, lezbogay populacija je agresivna kao i ostatak zemlje. Gori su po meni u onom aspektu u kojem su uvjereni da su kao elita. Jer, drugačiji oblik seksualnog ponašanja, navodno, čini te posebnim. Ono što mene smeta su laži koje plasiraju da je riječ o ljudskim pravima. Niti brak ide u kategoriju ljudskih prava, a jednako tako nitijedan dokument o temeljnim ljudskim pravima ne spominje istospolne zajednice. To što sam ja osobno za registrirano istopolno partnerstvo, to je moja dobra volja jer, eto, mislim da ljubav ne poznaje granice. Ali kako živim u Zagrebu, pa znam puno više gaylezbo populacije od neke nadrkane katoličke bakice iz Sikirevaca, jednako znam da stabilne i dugotrajne veze među gaylezbo populacije su više iznimka nego pravilo. Da ponovim, to nije brak, niti se može zvati brakom u pravnom smislu. Ako gaylezbo jurišnici nastave s ovakvim ponašanjem, okrenut će i one koje ih toleriraju protiv sebe. Tolerancija je liberalni princip. Prihvaćanje je emotivni. LGBT jurišnici brkaju te pojmove.

Umjesto da je glavna tema ekonomija, u državi u kojoj su svi na državnom proračunu, uključujući i najvećeg privatnog zemljeposjednika koji pobire strašne poticaje, pa do najvećeg zemljoposjednika pravne osobe u obliku Kaptola koji je isto lijepo ugužen na državni proračun, mi se lijepo bavimo pizdarijama. Svi prijatelji i znanci koji mi rade, rade za državu ili im firme imaju najveći promet od države. Sve ima svoj kraj, pa i budžet. Dok Linić dokrajči ekonomiju s previše poreza, onda ćemo svi lijepo propasti.
Zato je ovo katastrofalna država.
Zahvaljući primarno malicioznom destruktivnom kretenu.
Samo vi glasajte i dalje za HDZ i SDP.
Mulci.

Pero Panonski

Na ovaj dan se ništa ne slavi. Na ovaj dan se tuguje. Prvo što ću reći da uopće ne želim polemizirati s onima koji opravdaju postupanje Jugoslavenske armije sa zarobljenim civilima (žena, djeca i neuniformirani muškarci) i s hrvatskim vojnicima (bilo domobranima, bilo ustašama bilo koje fele, bilo legionarima). Onaj koji 2013. opravdava masovne grobnice i uništavanje nekoliko generacija, sve iz pozicije ideologije i mržnje, taj neka duboko pogleda u sebe. Jer nije čovjek, nego je bezumna živina.

Bleiburg je paradigma odnosa Europe spram Hrvatske. Veliki slože situaciju, mali je plate. Složit ću se s Ivom Bancem, da ustaštvo je najveća nesreća koja je zadesila Hrvatsku u 20. stoljeću. Vrlo vjerojatno krvolok Tito nikad ne bi primirisao vlasti da nije bilo Pavelića. Ali ta hrpa civila, ta hrpa domobrana i ostalih hrvatskih vojnika, na tome jadnome Bleiburškom polju i na još nekoliko sličnih mjesta na granici Slovenije i Austrije, ta jadna masa, produkt je igre velikih. Dijete je nacističke Njemačke, koja nas je povela na put ludila i uništenja bez da su nas išta puno pitali, a svakako i prljave engleske rabote kojoj su ljudi malo značili. Općenito, to je bila igra velikih sila, a ta igra nije za male, kao što je mudro, ali i kukavički primijetio Vladko Maček (zanimljivo, umro baš na današnji dan), koji je svojom blesavom politikom zakuhao svašta. Da je Vladko Maček imao pameti i poštenja, rekao bi, ili svi za NDH, ili svi za Tita. Pa kud puklo da puklo.

Kao što uvijek pišem, na samom Bleiburgu malo je ljudi izgubilo glavu. Hude jame i razni tenkovski rovovi kao onaj u Mariboru, to su grobišta hrvatske mladosti, hrvatskog seljaka i građanina, mlade hrvatske inteligencije. Slovenija je najveća hrvatska grobnica. Prokleta je zemlja u kojoj leže desetina tisuća prvih susjeda. Ubijani kao živine, dehumanizirani, mučeni, ostavljeni da se živi uguše, s Očenašem na usnama i tugom u srcu. Zaboravljeni, duhovno silovani i drugi put ubijeni od povjesničara kao što su Tvrtko Jakovina i Ivo Goldstein. Doduše, sve je učinjeno da se ove naše žrtve ostave i izbrišu, ali kosti viču.

Bleiburg je paradoks. Da su Englezi primili tu masu ljudi, Hrvatska bi demografski umrla. Doduše, danas bez rata i bez koljača, u dobu mira, po svem sudeći ova zemlja će demografski nestat. Tko je preživio Križni put, taj je stvarno bio izvanredan. Partija i Tito, pobili su mnoge, ali najžilavije su ostavili na životu. Ti najžilaviji su ostali živi spomenik onih mrtvih. Kao što reče Bolto Jalšovec 2000. na Bleiburgu je stvarno sjeme hrvatske države. Jer nakon tih muka i gubitka države, nema te generacije koja će dopustiti da itko više pregazi Hrvatsku i da hrvatski civili i hrvatski vojnici prođu taj pakao opet. Osvojeni Vukovar 1991. prošao je bleiburšku torturu. Nema puno razlike između postupanja Jugoslavenske armije 1945. i 1991. To je ista vojska, s istom ideologijom. Četnici 1945. su bili obrijani i presvučeni, a 1991. nisu čak ni to. Uz JNA, rame uz rame, bili su bradati četnici svih oblika i vrsta. Komunističko-četničko bratstvo u zločinu.

Da se danas pita nekog dvadesetogodišnjeg krvnički ubijenog domobrana, taj bi rekao da je ova država brod luđaka. Ubijanjem i klanjem hrvatskog čovjeka 1945. probao se stvoriti novi sovjetski čovjek. Pa nakon 1948. novi jugoslavenski čovjek. Bogme su uspjeli. Zoran Milanović je primjer toga novoga čovjeka. Sve što takne, uništava. Razaratelj po mentalitetu, duhovno dijete ubojica s Bleiburga, unapredio je uništavanje hrvatskog naroda. Ovaj put ne trebaju rovovi i žica, ovaj put nisu potrebni mitraljezi i noževi. Ovaj puta nema ni oznaških popisa za ubijanje članova HSS-a i sve onoga što je moglo ugroziti vlast. Ovaj put imamo Linića, imamo Ostojiće, imamo Miranda, imamo ljude kao Fred i Kotromanović, imamo ministre čija imena niti ne znam.

Istini za volju, Hrvatska 15. svibnja 2013. je u gorem stanju nego Hrvatska 15. svibnja 1945. Netko je Križni put i preživio. Milanovića i njegovu kliku, to će samo Bog i Joža Manolić preživiti. Tužno je, žalosno je i grozno je, da je Hrvatska na rubu propasti. Jer Sanader je možda krao, ali ovi su gori i od Sanadera i od Koče Popovića i od Koste Nađa i od Sime Dubajića. Ubijaju duh, uništavaju gospodarstvo, a bogme da im se da prilika kao njihovim duhovnim očevima, ponovili bi Bleiburg i križne puteve i poubijali nas sve koji smo im oporba. Jer samo znaju uništavati i nemaju ni d od duše. Duhovni mrtvaci koji šire zadah svoje ideologije smrti i uništenja. A vi budale glasate za njih.

Spasi nas Bože ovakve vlasti jer je gora od svake prijašnje.
A onima koje su 1945. poubijali, utješi ih kako samo Ti znaš.

Pero Panonski

"Optimističan" pogled hrvatskog domobrana sve govori.

Kažu da sam ciničan, kažu da sam težak čovjek. Neki će reći onu krasnu riječ, zajeban. Nekako sam u razgovoru s prijateljem sjetio se da sam ciničan postao negdje 1998. ili 1999. Relativno premlad, ali sjećam se kad mi je jedna draga prijateljica tada rekla, da sve što izlazi iz mojih usta, sve je tako crno, ali doduše s dozom humorom, pa je nekako podnošljivije. Po mome skromnom mišljenju i koliko poznajem sebe, postao sam cinik jer su mi ljudi često obećavali, pa zatim izdavali vlastita obećanja, a ja sam bio optimističan i naivan, pa sam vjerovao tim tuđim obećanjima. Zato sam izbjegavam obećavati da ću nešto napraviti, iako stvar napravim. Cijeli svoj blesavi i pomalo beskorisni život pokušavam biti pošten. Genetika mi je takva.

Zašto ovakav uvod? Narodi Istočne i Srednje Europe vidjeli su u Europi neki ludi san. Pogotovo Hrvati. Za prosječnog mislećeg Hrvata, Srbija je uvijek bila i ostat će dio turskog commonwealtha, Srbija nije Europa. Kao što za Poljaka Rusija isto nije i ne može biti Europa. Hrvati su luđački za prve Jugoslavije gledali u Europu. Hrvati su pod Titom malo više gledali u Ameriku, ali bili su i dalje ludo zaljubljeni u Europu. Kada su ruskokomunističke gusjenice pregazile navedene dijelove Europe, san o Europi postao je lijek. Postao je sveti gral. Postao je nešto ludo. I tu leži kvaka. Ujedinjena Europa je desničarska ideja. Ujedinjena Europa je antikomunistička ideja. A ujedinjenje Europe provode ljevičari, nameću neku svoju Europu bez ukusa i mirisa. Sve ljude koje znam da su završili u eurobirokratskom aparatu u hrvatskoj kvoti su izraziti ljevičari. Tu je kratki spoj. Zato danas je ujedinjena Europa ne izumiranju. Zato jer za Istočnu i Srednju Europu, ovakva EU je jedna velika prevara.

Jer kada se sanjalo Europu pod komunističkom represijom, onda se nije sanjalo novog sovjetskog čovjeka. A ovo što EU predstavlja je isti drek kao sovjetski novi čovjek. Samo više nema tenkova, nego strane banke i strani kapital drži za gušu Istočnu i Srednju Europu. Crvena Armija i JNA su otišli. Kako stjerat strani kapital? Pravog kapitalizma zapravo ni nema. Jer Margaret Thatcher je u svojoj gospodarskoj politici imala jedan cilj, porazbijati monopole. Bio to monopol države, bio to monopol velikih firmi. Jedan DT/DTAG je monopolist, držeći za gušu Slovačku, Hrvatsku i Mađarsku. Kako stjerati kapital? Mađarska je, nažalost, budućnost Europe. Ta država lagano klizi u fašizam. A to čeka svaku državu u Europi. Jer "neprijatelja" ima na pretek. U našim austrougarskim susjedima, to su Romi. Na Zapadu, muslimani svih vrsta i oblika. Kada Nizozemci shvate da će im muslimani ubrzo postat apsolutna većina (a Nizozemci sporo kopčaju, ali kada shvate onda su okrutni), bit će vraga. Samo tko će kopat kanale onda?

Europska unija je babilonska tvorba. Iz pozicije biblijskog pisca, stvaranje nadnacionalnih carstava je šaka u oko Bogu. Povijest je pokazala da različiti narodi teško žive skupa. Međunacionalne tvorbe često umiru u ratovima u kojima je hrpa ljudi ostaje bez svega, zbog nekakve glupe ideje kao što da su Habsburzi bogomdani vladari, da je Jugoslavija prirodna tvorevina i tako to slično. Španjolska je u stanju raspada. Belgija je isto de facto raspadnuta. Škoti žele neovisnost. Irci-katolici u Sjevernoj Irskoj natalitetom šibaju u Ujedinjenu Irsku. Sastavni dijelovi Unije se raspadaju, a nekakva nazovi EU-elita bi stvarala novog europskog čovjeka.

Zato, jebeš Dan Europe. Označava uvođenje komunizma u jednu polovicu Europe.
Niti je EU naša Europa, niti su komunističke gusjenice išta bolje od onih nacističkih.
Narodi, oni koji su ostali istinski europski, a to su narodi Istočne i Srednje Europe, oni su prevareni.
Zapad će propast u svojoj dekadenciji, u svome babilonskom multikulturalizmu.
Jedna Slovačka će ostat na nogama, dok jedna Nizozemska će biti svašta, ali neće biti nizozemska.
Jebeš takvu Europu.

Pero Panonski